Edukacijski rehabilitator ranije je poznat pod nazivom defektolog. Naziv defektolog 1998. godine mijenja naziv u edukacijski rehabilitator. Razlog promjene je što raniji naziv defektolog ukazuje na „deficit” tj. teškoću koju dijete ima, samim tim je stigmatizirajući.
Edukacijski rehabilitator prepoznaje i uočava potrebe svakog djeteta, teškoće u razvoju koje se mogu pojaviti te faktore rizika u ranom razvoju djeteta. Kroz odabir primjerenih tehnika procjene, edukacijski rehabilitatori provode procjenu, integriraju podatke iz različitih izvora procjene te rade na praćenju ishoda procjene za izradu individualiziranih odgojno-obrazovnih programa. Samostalno i timski kreiraju, primjenjuju i vrednuju plan podrške u ranom razvoju, odgoju i obrazovanju, zapošljavanju i uključivanju osoba s teškoćama u život socijalne zajednice.

Pored rada s djecom, važno područje rada su i roditelji djece s teškoćama u razvoju. Uloga edukacijskog rehabilitatora je upoznati roditelja s vrstom i stupnjem teškoće kod djeteta, te pružiti podršku u prihvaćanju i razumijevanju djetetove teškoće.

Oni mogu biti individualni i grupni.

Najčešće su to: bazična perceptivno-motorička stimulacija, poticanje perceptivno-motoričkog razvoja, rehabilitacija igrom, poticanje senzorne integracije, rehabilitacija putem pokreta, primijenjena analiza ponašanja, strukturirani programi s vizualnom podrškom, sustavi augmentativne i alternativne komunikacije, kognitivne strategije učenja, tehnike individualnog i grupnog poučavanja, poticanje razvoja kognitivnih, praktičnih i socijalnih kompetencija, poticanje harmoničnih odnosa s vršnjacima, poticanje osobnog i socijalnog razvoja u grupi, poticanje razvoja prirodnog kruga podrške, modeli osobno i obiteljski usmjerenog planiranja podrške, tranzicijski programi.

Grafomotoričke vještine su kombinacija različitih vještina: fine motorike šake, vizualne percepcije, okulomotorne koordinacije te glasovne analize i sinteze koje omogućavaju osobi da drži olovku i piše. O grafomotorici kod djeteta obično se govori u vrijeme polaska u školu, ali te se vještine razvijaju već od najranije dobi. Važno je obratititi pozornost jer je lakše poučiti dijete ispravnom hvatu od početka nego kasnije ispravljati pogrešno naučen hvat.

Djeca s teškoćama u razvoju obično imaju slabije razvijene psihomotoričke sposobnosti, koje je kroz rehabilitaciju putem pokreta moguće poboljšati. Cilj programa je planiranim motoričkim aktivnostima utjecati na razvoj vještina i sposobnosti koje čine bazu kasnijih vještina potrebnih djetetu za školu. Program se bazira na kretanju, jer kretanje kod djeteta stvara osjećaj zadovoljstva, a uspjeh u pokretu rezultira većim samopouzdanjem djeteta. Komponente programa odnose se na usvajanje novih pojmova, razvoj vremenske i prostorne orijentacije, usavršavanje koordinacije, fine i grube motorike, govorno-jezičnog razvoja, razvoja osjetila, percepcije, te socijalizacije.